Njegove će knjige ostati trajno zagonetni predmet istraživanja

Kad je 26. kolovoza 2026. u 8 sati ujutro u svome gombošseškom domu Péter Nádas preminuo, „otišlo je jedno doba“, smatra njegov dugogodišnji konkurent za Nobelovu nagradu za književnost, László Krasznahorkai. Taj povijesni trenutak mnogi su obilježili citatom, crticom iz života ili opsežnim tekstom o tom mađarskom, a prvenstveno europskom piscu svjetske slave. To doba Miklós Vámos, koji tada stupa na književnu scenu, opisuje ovako: „Bio je to osjećaj kao kad religiozni kršćanin iznenada smije sjesti za stol apostola. Ne mogu tvrditi da sam bio prijatelj Tiboru Déryju, Istvánu Örkényu, Ivánu Mándyju, Lászlóu Nagyu, Istvánu Vasu, Magdi Szabó i ostalim živim klasicima koje sam idolizirao, ali mogao sam stupiti s njima u trajan osobni odnos. Bože moj, kao da sam hodao nebesima.“ Tu su i Nádasevi prijatelji, Miklós Mészöly, Alaine Polcz, Imre Kertész i Péter Esterházy, koji je preminuo točno prije deset godina. „Péter, ljut sam na vas. Trebalo bi vas biti sram. Ozbiljno. Nadam se da ćete to raspraviti gore. Da ćete dati objašnjenje, barem jedan drugomu, zašto. Sva sreća da niste odnijeli svoje knjige.“

S Péterom Nádasom „otišlo je jedno doba“ / Snimio Carsten Koall / DPA / PIXSELL

Péter Nádas, prvi s kojim sam se upoznala, bio je tek velikan na papiru na kolegiju mađarske književnosti. Drugog Nádasa čitala sam i na hrvatskome, zahvaljujući Kristini Peternai Andrić (Divna povijest fotografije, 2005; Kraj jednog obiteljskog romana, 2012) i Xeniji Detoni (Paralelne pripovijesti, 2012; Knjiga sjećanja, 2015; Strahotne priče, 2023; Pisanje kao profesija, 2024), čiji je prijevod monumentalnih Paralelnih pripovijesti ovjenčan godišnjom Nagradom „Iso Velikanović“. (Da se razumijemo, Nádaseva su djela neovisno o opsegu monumentalna.) A trećeg Nádasa upoznala sam kao njegova tumačica na nastupima i razgovorima za hrvatske medije. Uglađen, suzdržan, miran gospodin pronicljiva pogleda i ugodan sugovornik koji odmjerenim tonom, ali odvažno izgovara ono što on pogledom i umom dohvaća, a što ostalima redovno izmiče.

Rođen 1942. u ratnoj Budimpešti, Péter Nádas odrastao je rano: roditelje je izgubio kao dijete, te se s nepunih šesnaest godina posvetio fotografiji: „Uspio sam brzo shvatiti kakva je veza između otvora blende, količine svjetlosti, dubinske oštrine i vremena ekspozicije. Odonda i ne razumijem mnogo više.“ Unatoč udaljavanju od fotografije, Nádas je njegovao umjetnost gledanja: umjesto objektivom, svijet je bilježio rukom ili pisaćim strojem, stvarajući guste tekstovne kompozicije pomno zamrznutih trenutaka. Svijet riječi neprekidno je oplođivao svijetom slika i obrnuto, kao u knjizi Valamennyi fény (Etwas Licht / Nešto svjetla, 1999). Stabla divlje kruške koje je godinama fotografirao u svom dvorištu prisjeća se Zsuzsa Rácz: „Zbog njega [Nádasa] sam počela ugledati se, drukčije gledati na stabla. Osobito kad je rekao: Drvo ne voli kad govorimo glasno.“

U knjizi Saját halál (Vlastita smrt, 2002), o svojoj kliničkoj smrti nakon srčanog udara Nádas piše: „Možda su bile samo dvije minute, a možda i više od šest. Milijuni su godina prošli u tri i pol minute. Događa se stvaranje kada se čovjekova smrt i rođenje dotaknu.“ U razgovoru će reći: „Čovjek zna da sada umire, tomu se veseli. Iako su mu cijeli život prijetili užasnom smrću. A nije nikakva. Prestaje osjećaj vanjskog svijeta, čak i kad vidi što se događa. Zatim osjeća da je to dobro. A to dobro istovjetno je s procesom rođenja: kreće iz tmine, skreće u porođajni kanal i univerzalna ga sila kao u navoju nosi prema svjetlosti. To je iskustvo riječima jedva dohvatljivo jer potječe iz vremena otprije stvaranja pojmova. Tri i pol minute kliničke smrti za mene su i dan-danas vječnost.“

U tu se vječnost upisao Péter Nádas. Njegova materijalna ostavština, kako piše Viktória Radics, povjerena je, kao Arhiv Nádas, berlinskoj Akademiji. Duhovna ostavština utjelovljena mu je u knjigama, a duševna ostavština – ono ugrađeno u tekstove i prisutno na fotografijama – ostaje nam samo u frag­mentima. „Smrt je ekstatična: riječ ekstaza znači izlazak, iskorak, udaljavanje. To su temeljne Nádasove operacije. Upravo zbog tih tajna, neprozirnosti i slobode od onoga što je poznato, njegove će knjige ostati trajno zagonetni predmet istraživanja. Jer ne znamo tko je (bio) Péter Nádas, a dok ga čitamo, žeđ za znanjem i pitanje tko je on još su jači, pa želimo uvijek iznova uranjati u tok refleksivnog pripovijedanja.“ Srećom, svima nam je ostavio knjige, a onima koji su ga osobno poznavali, i onaj gorko-slatki osjećaj da su pomalo i sami (bili) djelić toga velikog povijesnog doba.